Patrijarh Pavle je znao tajnu koju mnogi traže ceo život, a njegov lek za tugu je jednostavan i hiljadama ljudi je promenio život.
Pamte ga po skromnosti, a njegove reči i danas nose najveću utehu. Voljeni srpski patrijarh ostao je upamćen kao čovek koji je živeo tačno onako kako hrišćanska vera propoveda – bez automobila, mobilnog telefona, televizije i štampe, dok mu nijedan fizički posao nije bio težak.
Gde pronaći lek za tugu
Patrijarh Pavle je razumeo da je tuga deo ljudskog postojanja i da se prevazilazi strpljenjem i verom. Njegova mudrost je u shvatanju da bol nije trajan i da se izdržavanjem iskušenja čovek oplemenjuje. Jednom prilikom je rekao da tuga ne traje zauvek i da će se onaj ko izdrži do kraja spasiti tuge.
„Taj put je tesan i uzak i tesna su vrata što vode u život. A kako su široka vrata i širok put što vodi u propast, mnogo je njih koji njim idu. Dakle, to su dve mogućnosti ili što kaže Boža Knežević – čovek je biće kome može i Bog da se obraduje, a od koga može i đavo da se zastidi“.
Savet patrijarha Pavla ogleda se u opredeljenju za uži i teži put – put istrajnosti, skromnosti i dobrote, i onda kada je najteže. Tuga, prema njegovim rečima, nije kraj, već deo testa koji se mora izdržati da bi se stiglo do isceljenja i mira u duši.
Reči i delo išli su zajedno
Njegov život bio je najbolja ilustracija reči o uskom putu:
Odustajanje od materijalnog: Skromnost i neposedovanje birao je kao put ka slobodi duše, shvatajući da prevelika vezanost za materijalno stvara širok put očaja i tuge.
Rad i svrha: Od fizičkog posla nije bežao, jer rad daje svrhu i mir, a čoveka udaljava od besposlice i žalosti.
Unutrašnji mir: Mir se ne dobija spolja, nego se gradi iznutra, strpljivo i bez svedoka.
Što je čovek manje vezan za stvari, to ga manje toga može povrediti. Onaj ko ništa ne gomila, nema ni šta da izgubi, pa mu ni tuga ne dolazi na velika vrata. Patrijarh Pavle nas je učio da je istinski lek za tugu unutrašnja snaga, izbor i strpljenje, jer tuga ima rok trajanja, dok su vera i dobrota trajne.
Autor: D.S.