Baš ovih dana pokušavam potegnuti neke svoje veze i predložiti da Đoković bude idući hrvatski predsjednik. Ne vidim tko ne bi za njega glasao.Kolindi ništa ne zamjeram. Jadnica, kad je Bog dijelio pamet, ležala je negdje bolesna od viroze, kaže kontroverzna hrvatska spisateljica Vedrana Rudan

Vedranu Rudan ne treba posebno predstavljati, jer je gotovo svi znaju. Hrvatska književnica, novinarka, blogerka... Ukratko - regionalna zvezda i neko ko u javnim istupima ne štedi ni sebe ni druge.

Ovih dana je u Srbiji objavljena njena nova knjiga - autobiografija „Ples oko Sunca", gde bez imalo kompromisa podvlači crtu ispod životnog puta, ali istovremeno piše i o životu svih nas u ovom delu Balkana. U intervjuu za Kurir, Vedrana Rudan govorila je o politici, regionu, Jugoslaviji i Josipu Brozu Titu, ratu devedesetih i današnjem položaju Srba u Hrvatskoj, tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović i teniseru Novaku Đokoviću...

Pisanje autobiografije je dobra prilika za podvlačenje crte. Kakav je vaš životni bilans, jeste li zadovoljni? - Nisam propustila nijednu priliku. Iza mene je fenomenalan život.

Stiče se utisak da ste, kao i većina, skloni idealizovanju Jugoslavije. Pišete: „Bila je krasna zemlja, pokoj joj duši." Šta vam to nedostaje?

- Sigurna sam da „većina" ne „idealizira" Jugoslaviju, pa ni ja. Jugoslavija je u odnosu na ove „države" koje su iz nje nastale bila Država. Imali smo pravo na školovanje, zdravlje, posao, krov nad glavom. Radnička djeca mogla su završiti fakultet, nisu oko sebe gledala bahate vršnjake koji nekažnjeno smiju svojim „mercedesima" ubijati djecu na zebri samo zato jer im je otac ugledni kriminalac. Jugoslavijom nisu vladali gangsteri. Doduše, nije bilo „demokracije".

Zašto mislite da je doživotni predsednik SFRJ Josip Broz Tito trebalo da poubija više ljudi, protivnika? - Koliko je Tito „poubijao" ljudi, nikad nećemo saznati. Ako uzmemo u obzir činjenicu da su ovi koji danas vladaju zemljama nastalim raspadom Jugoslavije Titova kopilad, logično je da mi pada na pamet da bi bilo bolje da ih se Stari riješio. I još samo ovo. Kad usporedimo Titove pobijene, koji se, navodno, broje u stotinama hiljada, sa brojem žrtava ovih današnjih titića, koji se, bez navodno, broje u milijunima, svatko normalan će reći da je drug Tito bio milosti pun. „Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori", reče jednom moj dragi prijatelj i kum i genijalac, pokojni Predrag Lucić.

Niste bili u Kući cveća, gde je Tito sahranjen.

- Nisam bila u Kući cvijeća. Ja sam na Tita bacala cvijeće dok je bio živ. Živjela sam u Mošćeničkoj Dragi, Titova kolona je kroz nju prolazila na putu prema Brijunima. Političare treba gađati dok su živi. Ne palim se na mrtvace.

I sami priznajete da imate dane kad biste mogli da pobijete neke a da ne trepnete.

- Naravno. Vi ne biste ubili silovatelja svoje kćeri? Čekali biste da ga pravomoćno osudi neki srpski sud? Ne vjerujem vam. Bez da trepnem ubila bih ratne zločince, ratne i mirnodopske profitere, licemjerne političare opsjednute moći i lovom, popove djecojepce, sve silovatelje i obiteljske nasilnike, gadove koji su pokrali Hrvatsku i život moje djece i unuke pretvorili u pakao. Nažalost, malo je ljudi koji misle poput mene. Da nas ima više, ovi bi prostori drugačije izgledali.

Ne ustručavate se da priznate i da mrzite sve političare i Katoličku crkvu, koja je, kažete, „zločinačka organizacija sa najdužim stažom na kugli zemaljskoj".

- Svatko normalan mrzi političare, te licemjerne gadove, lopove koji svoju potrebu za vladanjem i pljačkanjem prodaju kao borbu za moje i naše bolje sutra. To što sam rekla o Katoličkoj crkvi misle svi koji o Katoličkoj crkvi nešto znaju, a imaju kvocijent inteligencije oko devedeset pa nagore.

Šta nam je u 21. veku donela demokratija? Zašto mislite da je ona ubila čoveka u čoveku više nego bilo kakva diktatura?

- Nemam pojma što vama znači „demokracija". Ako mislite da je demokracija „vlast naroda", tko sam ja da vam otvaram oči? Vaše je „demokratsko" pravo da budete slijepi. Nema zemlje na svijetu kojom vlada „narod". Vladari su uvijek oni koje narod „izabere", ali narod nikad ne zna tko sastavlja listu „spasitelja". Kad svemu dodamo falsificiranje izbora koje je u svijetu opće mjesto, onda nam je valjda jasno da vladavina naroda ne postoji. Postoji diktatura manjine. Pedesetak ljudi odlučuje o sudbini svijeta. Nije „demokracija" ubila ljudi više nego „bilo koja diktatura". Ne vidim razliku između „demokracije" i „diktature". Živimo u globalnom robovlasničkom sistemu.

Ko danas bolje sarađuje - „obični" Srbi i Hrvati ili srpski i hrvatski političari?

- „Obični" Srbi i Hrvati bore se za goli opstanak, ne razbijaju glavu kako međusobno „surađivati", dapače, trenutno se u Hrvatskoj „obični" Hrvati spremaju na rat protiv Srba, kojih u Hrvatskoj jedva ima u tragovima. Nikad nisam imala visoko mišljenje o „običnim" ljudima. „Obični" ljudi su obične budale koje bez pogovora puše svojim vladarima. Nema njima pomoći. Naši i vaši političari su braća po prolivenoj krvi Srba i Hrvata.

Kako danas žive Srbi u Hrvatskoj? U knjizi pišete da su „dobri" Srbi uvek bili u Hrvatskoj na ceni.

- U posljednje vrijeme Srbi u Hrvatskoj imaju status štakora. Mlati ih se, prebija, vrijeđa, proziva. To se ne dešava slučajno. Ubijanje boga u Srbima danas je u Hrvatskoj službena politika. Logično. Vlast skreće pažnju naroda sa pravih tema. Nema ovdje liječnika, medicinskih sestara, učitelja, konobara, smetlara, vozača autobusa, penzija kojima bi ljudi mogli kupiti kruh... Nema budućnosti. Ima političara koji rasprodaju zemlju za proviziju i građana koji bježe glavom bez obzira sa broda koji samo što nije potonuo. Dablin je već dugo glavni grad Hrvatske. U takvoj zemlji narodu moraš ponuditi krivca za sve što mu se događa. Mlaćenjem Srba neki se „Hrvati" oslobađaju stresa. Znaju da za to neće biti kažnjeni, pa im je orgazam osiguran. Sve ih provocira. Kad Srbin gleda utakmicu u Kninu, kad šeće Splitom u „srpskoj" trenirci, kad... Ali kad su im NATO vojnici došli u Zadar da se „opuste", kad su im popišali grad, hvatali Hrvatice za sise, demolirali kafiće, jebali čitavom Zadru mater, nitko nije pružio otpor. Hrvatska je policija bila u mišjoj rupi, a Hrvatine se usraše. Dakle, nisu „Hrvati" zlostavljači baš toliko izvan kontrole. Popizde samo kad je s druge strane slabiji. „Dobri Srbi" jesu kod nas na cijeni, jer se vole družiti sa lošim Hrvatima.

Više ste nego kritični prema tamošnjoj predsednici Kolindi Grabar Kitarović. Evo, na izmaku je mandata, kako biste ocenili njeno vođenje države? Šta joj zamerate? - Hrvatski predsjednici nisu plaćeni da bi Hrvatsku „vodili". Za što su plaćeni, nitko ne zna. Ništa joj ne zamjeram. Jadnica, kad je Bog dijelio pamet, ležala je negdje bolesna od viroze. Pa ipak, kad pogledam ekipu koja joj želi oteti „vlast", obuzme me užas. Kratka povijest Hrvatske pokazala nam je da uvijek može gore.

Kakve su joj šanse za još jedan predsednički mandat?

- Nadam se da će pobijediti u prvom krugu sa 150 odsto glasova.

Šta pomislite kad danas čujete zloglasni ustaški pozdrav „Za dom spremni"?

- Nikad ga „uživo" nisam čula, jer biram društvo. Čujem ga samo na televiziji i onda mi padne na pamet da mi koji smo još ostali u ovoj rupetini zaslužujemo baš sve što nam se dešava.

Kako komentarišete zahtev hrvatske države da se kontroverzni kardinal Alojzije Stepinac proglasi za sveca?

- Za mene je Alojzije Stepinac ratni zločinac. Ovo ne govorim prvi put, tako da ne mislite da ste dobili ekskluzivu.

Nego, da li mislite da su vam Hrvati oprostili što ste se devedesetih udali za Srbina? Platili ste tada visoku cenu...

- Za to sigurno nisam platila visoku cijenu. Nešto ste iz moje knjige krivo shvatili ili ne znate kako funkcionira ženski mozak. Ljubav je ono što pokreće nas žene. Što košta da košta. Nikad mi nije palo na pamet da razmišljam što o meni misle „Hrvati". Ne zanima me ni što o meni misli najuža rodbina.

Kada u knjizi pišete o seksu, kažete da žene brišu recke, a muškarci ih dodaju. Zašto je to tako?

- Zato jer muškarci vladaju svijetom. Zato jer su muškarci kada jebu „jebači", jebene žene su uvijek „kurve". U hrvatskom jeziku se glagol jebati ne smije upotrijebiti u ženskom licu. Žena kod nas nikad ne „jebe", ona je jebana. Ona je objekt. U engleskom, primjerice, nije tako. Na engleskom jebu i muškarci i žene. Žene, dakle, ne mogu biti „jebačice", ne žele biti „kurve", zato brišu recke. Čudi me da to niste znali.

Na kraju, otkrijte nam zašto više ne volite tenisera Novaka Đokovića?

- Tko to kaže, tko to laže? A ja baš ovih dana pokušavam potegnuti neke svoje veze i predložiti da on bude idući hrvatski predsjednik. Ne vidim tko ne bi za njega glasao. Vi nama Đokovića, mi vama Kolindu?